-Piše: Milutin Mićović

Više me pogodi njegova jedna, nego vaših stotinu. Njegova me jedna pogodi tačno gdje treba, a vaša svaka gdje ne treba. Od te jedne njegove živim, i preživljavam dok slušam vas. Samo čekam kad ćete prestati, ali ne prestajete, nego navaljujete sve više i sve grđe, na mrtav mi život.
Njegova me riječ oživi iznutra svojom milošću i oštrinom, od vaših riječi mi se nebo naoblači i pritisne praznom težinom.
Njegove me riječi mrtvu oživljavaju, vaše me živu utucaju i dotucaju i pretucaju. Vaše su riječi ljudska, suviše ljudska logoreja, njegove logos na ljudskom djelu, svjećica u ljudskom mraku. Vi ste crni pametni. On je blistav i lud. Vi ste bezopasni, ali uzaludni. On je opasan, ali pun smisla.
Vi ne biste prestajali dan- noć, ne biste sklapali usta, ne biste zavezivali, a posla ne obavljate, osim što umarate sve živo. Od vaših riječi vene trava, cvjetovi zatvaraju svoje lijepe oči, hvata noć u podne. On oposli posao ko vatrom, i da snage za život. Svane mi kad njega ugledam, a mrkne mi čim vas takve gledam. Vi mi se ne mičete s očiju, a on se javi, najčešće, kad se ne može dalje ni disati.
Pored vas i vama sličnih, kojih ima da vam broja nema, ja živim kao u logoru, kriva ne znam za šta, i živa nizašta. To je ta razlika, i velika nevolja. Koja nije samo moja.
Ubija nas ovdje u logoru, ustajali dah, umor na smrt umornih, i prisustvo sitnih i nezasitih smorova i dželata. To je glavna priča, koja se ne može ispričati. Jedna sveobuhvatana muka, iz koje se ne može izaći. To je svijet ovakav kakav je. Bez Boga i radosti. Bez Izlaza. Rijaliti ljudskog, suviše ljudskog poraza i raskaza. Pod neviljivim vođstvom velikog nebrata. Pod stalnom oblačinom riječi koje ne pogađaaju, nego ubijaju, gušeći nas. Kao mora smrti u koncentracionom logoru. To je već upoređivano – svijet i koncentracioni logor. Humanizovana vrsta koncentracionog logora. U kome svega ima, samo života nema. Svakog trenutka, vidljivo i nevidljivo, neko umire. Umiru ljudi, a nijesu se nikada ni rodili. Ne znaju kako su došli u prokletu avliju. Šta su kome krivi? A već im je neko izdiktirao život. I napisao optužnicu. Koja je tačna jer nijesmo nikad ni živjeli svoj život. Zato smo krivi. I sve postojeće i nepostojeće krivice su naše. Prokleta avlija je sabir ljudi koji su krivi što nijesu živi. A dat nam je život. Ali nikad darodavca svog nijesmo vidjeli ni riječ s njim progovorili. I nepoznati dar se preokrenuo u vidljivo prokletstvo.
Kad govorite to što govorite, kad vas gledam takve kakvi ste, pada mi mrak na oči. Kad njega čujem, ako ga kad čujem, kao da me sunce odnekud ogrije. A vas hrpe i horde na svakom koraku, a onakvih kao on nema. On je jedan jedini. Ne znam ni otkud je. Ni kako je. Ali znam da ga ima. Ima ga i kad ga nema. A vas nema koliko vas ima. A njega ima koliko nema. Samo živim što znam da ga ima, iako ga ovdje među nama nema. Nego zjapi pećina, i otvorena jama iz svake duše, iz svakog vašeg neživota.
Evo, šta je ova Crna Gora, gdje zajedno propadamo? Miješaju je s Makedonijom, Albanijom, Bosnom, Ilirijom, Dukljom? Države ne rješavaju suštinska pitanja čovjekova, ali države mogu da unište i mogućnost života takvih pitanja. Takve su ove crne zemlje – ne mogu da drže ni kap žive istine. Samo ne pitajte ko su i šta su te državice, i odmah ste lojalni građani, i dobrodušni smrtnici i najamnici, koji svoje gazde nikad ništa ne pitaju. I evo, u Crnoj nam Gori opet se obnavlja izmišljeni „antifašizam“, koji postaje virtuelna vrijednosna mjera, i operativna pragmatika, kad treba progoniti i satirati drugomisleće. Današnji promoteri obnovljajućeg crnogorskog antifašizma neće da znaju za njegov realizam, njih zanima samo njegov pomjereni idolatrizam. Ne daju ni pomenuti glavne rezultate „antifašističke borbe”, koja se u glavnim rezultatima svodila na satiranje svog naroda, koji nije mogao da zamijeni Bibliju „Komunističkim manifestom“, ni da proda vjeru za večeru. Glavni rezultat te „antifašističke borbe“ su masovne grobnice svog naroda koje su betonirali programiranim zaboravom. Prvi komunisti držali su u zaboravu mrtve, ovi, postkomunisti, hoće da zaborave na žive. Eto zašto je u Crnoj Gori najcrnje.
Na kraju: smrači mi se gledajući vas, takve kakvi ste. A Njega, kome ne dopuštate ovdje ni ime da mu se pomene, gledala bih dok bih kao na vatri nestala. A kad vas gledam i slušam, ne samo da mi pada mrak na oči, nego se smrkava u cijelom svijetu. Evo, ne mogu da izađem iz ovog logora, koji me je već na smrt umorio. I tako još živim, i čekam nemoguće. Kao da su u njemu sve mogućnosti.
(Autor je književnik)